ronhill

Dan peti.

Sve isto... Bježim od njega, a i dalje je tu. Ne mogu od misli pobjeći.

Pet dana bez poziva, poruke...

Nažalost ili na sreću, kako kome.

Pitam se koliko ću još recki na papiru da napravim..

O, Bože, kako patetično.

 Ovako je bolje, niti sam ja za njega niti on za mene. Dva totalno različita svijeta. 

Nedostaje mi riječi, trebalo je više da čitam.

Ili je on trebao da me ne ostavi bez teksta.

Ne znam, nisam pametna.

Razmišljam o nekom našem vremenu od prije 11 godina.

I o ovom sad.

Koliko pogrešnih koraka.

I šta ostaje nakon 11 godina?!

Tupi bol u grudima i nada da će biti srećan negdje daleko od mene.

Posao, karijera, društvo, i na poslednjem mjestu ja.

Iskrenost. Hvala, ali mogao si da je ljepše upakuješ.

Nedostaje mu vremena, biće tu kad ga bude imao više.

Halo, kada? U penziji?

Možda sutra shvatim, ili dan nakon sutra, ili neki drugi dan, sada jednostavno ne mogu.

Kad dođe vrijeme, on će da me oženi, hahah, stvarno me ne poznaje.

Ne, čak ni nakon toliko godina, apsolutno me ne poznaje.

Možda tek sada shvatam da sam uvijek ja bila na drugom mjestu.

Nemam pojma.

Naslov članka sve govori.

Ja više nemam riječi.